Moja biološka majka rodila me vrlo mlada, sa samo 17 godina, i donela odluku da me da na usvajanje. Godinama kasnije, kada sam postala punoletna, uspela sam da je pronađem. Ipak, naš kontakt bio je kratak — rekla mi je da ne želi da obnavlja odnos i zamolila me da je ne kontaktiram ponovo.
Nisam očekivala mnogo, ali taj trenutak me je ipak duboko pogodio. Mislila sam da je to kraj te priče.
Godinu dana kasnije, neočekivano mi je na vrata pokucao njen suprug. Rekao mi je da je slučajno saznao za moje postojanje, i da je nakon razgovora sa suprugom pokušao da je nagovori da mi pruži priliku za kontakt. Ipak, ona nije bila spremna na to.
Iako me to zabolelo, njegova iskrenost i želja da me upozna ostavili su snažan utisak na mene. Donio je sa sobom kovertu sa porodičnim fotografijama — među njima su bile i slike njihovih kćerki, koje do tada nisam poznavala.
Uz to, ponudio mi je pomoć u trenutku kada mi je bila najpotrebnija, uz poruku da su mi vrata njihove kuće uvek otvorena ako poželim da upoznam ostatak porodice.
Taj gest me je duboko dirnuo. Iako sam odrasla bez saznanja o svojim korenima, tog dana sam prvi put osetila da neko iskreno želi da me prihvati. Ne kao stranca — već kao člana porodice.