O Josipu Brozu Titu tokom njegove vladavine napisane su brojne pesme, a jedna od najpoznatijih – Druže Tito, ljubičice bijela – vremenom je postala simbol političke klime tog perioda. Međutim, iza simbolike pesme krije se i jedna manje poznata priča o tada mladoj novinarki, Ženi Lebl, koja je zbog političkog vica provela više od dve godine u zatvoru, uključujući i Goli otok.
Ženi Lebl, Beograđanka jevrejskog porekla, imala je samo 22 godine kada je uhapšena 1949. godine. Prema navodima koje je kasnije iznela u svojim knjigama i intervjuima, sve je počelo kada je u redakciji lista Politika, gde je radila, prepričala šalu koju je prethodno čula od kolege. Šala je aludirala na tada popularnu pesmu o Titu, a njen sadržaj je protumačen kao politički neprikladan.
Ubrzo nakon toga, Ženi je uhapšena i sprovedena kroz više zatvorskih ustanova, uključujući Glavnjaču, Ramski rit, Zabelu, otok Sveti Grgur i na kraju Goli otok, gde je boravila do 1951. godine. Tokom tog perioda bila je isključena iz profesionalnih udruženja i izložena pritiscima da promeni politički stav.
Godinama kasnije, nakon raspada Jugoslavije, Ženi Lebl je objavila autobiografsku knjigu pod nazivom Ljubičica bijela, u kojoj je opisala svoja iskustva iz tog perioda. Knjiga je stekla veliku pažnju u Izraelu, gde je živela do smrti 2009. godine.
Posebno značajan deo njenog svedočenja odnosi se na činjenicu da je na Golom otoku bilo i žena, što je do tada u javnosti bilo vrlo malo poznato. U knjizi je opisala kako su žene koje su boravile u logoru bile izložene ozbiljnim fizičkim i psihološkim izazovima.

Zaključak
Priča Ženi Lebl predstavlja važan istorijski zapis o složenosti političkog života u bivšoj Jugoslaviji. Njeno svedočenje podseća na značaj slobode izražavanja i važnost očuvanja ljudskih prava u svakom vremenskom periodu.