Jednog dana, čovjek je vidio kako zmija umire u vatri koja je zahvatila obližnju njivu. Plamen je gutao sve pred sobom, a zmija je bila zarobljena, bespomoćna. Iako je riječ o stvorenju koje mnogi ne vole, koje ljudi instinktivno izbjegavaju, čovjek nije mogao da gleda kako strada živo biće. Bez razmišljanja, pružio je ruku i izvukao zmiju iz plamena.
U trenutku kada je osjetila dodir, zmija ga je ugrizla. Bio je to refleks, odbrambeni mehanizam – nije znala da joj ruka pomaže. Ubola je ruku koja joj je pružila spas.
U bolu i šoku, čovjek ju je instinktivno otresao – i zmija je ponovo pala u vatru.
Ali nije se tu završilo.
Bez oklijevanja, ovaj put je zgrabio vile i ponovo izvukao zmiju iz plamena – na sigurnije.
Sve to posmatrao je njegov komšija, zapanjen onim što je vidio. Prišao mu je i upitao:
„Čovječe, zmija te ujede, a ti si je opet spasio? Zašto?“
Čovjek ga je pogledao mirno i odgovorio:
„Njena priroda je da ugrize – ali to ne treba da promijeni moju prirodu – da pomažem.“
U životu ćete sresti ljude koji će vas povrijediti, i to baš onda kada im činite dobro. Neki će vas izdati, neki će vas napasti, a neki će vas čak ismijavati zbog vaše dobrote. Ali ne dozvolite da vas njihova priroda odvoji od vaše.
Ne gubite sebe zbog onih koji još nisu našli sebe.
Nastavite da pomažete, da pružate ruku, da vjerujete u dobro – čak i onda kad vas ta ista ruka zaboli. Jer svijet se ne mijenja tako što svi postanemo isti kao oni koji nas razočaraju. Svijet se mijenja kada istrajemo u dobroti.
Dok svi mrače – vi sjajite.
Dok drugi grizu – vi liječite.
Dok neko ruši – vi gradite.
Jer veličina čovjeka nije u tome koliko je puta bio povrijeđen, već u tome koliko puta je uspio da ostane dobar – uprkos tome.
