Muž i ja smo nedavno postali roditelji. Kao i mnogima, prvi mjeseci s bebom donijeli su mnogo radosti, ali i izazova. U početku je sve izgledalo savršeno – bio je pažljiv, brižan i izuzetno uključen u brigu o našem sinu.
S vremenom sam primijetila promjene u njegovom ponašanju. Postajao je umorniji, često zamišljen i povučen. Ponekad bi se povukao u sobu bez posebnog razloga. Isprva sam mislila da je riječ o umoru, što je i očekivano s obzirom na novu životnu dinamiku.
Jedne večeri, dok je beba plakala, primijetila sam nešto što me zabrinulo – činilo se da je suprug istovremeno na dva različita mjesta. Bio je to trenutak koji me naveo da pokrenem ozbiljan razgovor s njim.
Tada mi je, po prvi put, otvoreno rekao da se još u mladosti suočavao s određenim psihičkim poteškoćama. Smatrao je da su iza njega, ali promjene koje je donijelo roditeljstvo pokrenule su ponovno neke od simptoma. Bio je svjestan da mu je potrebna pomoć i spreman da je potraži.
Privremena distanca – odluka iz ljubavi
U dogovoru, odlučila sam da se privremeno preselim s bebom kod svojih roditelja, kako bi on imao prostor i vrijeme da započne terapijski proces. To nije bila laka odluka, ali osjećala sam da je ispravna – za naše dijete, za mene, ali i za njega.
Šta sam naučila iz ovog iskustva
- Briga o mentalnom zdravlju je ključna – Promjene u ponašanju ne treba zanemarivati. Umor, povučenost ili gubitak koncentracije mogu biti znak da nekome treba pomoć.
- Otvoren razgovor čini razliku – Iskrenost u odnosu omogućava da se problemi prepoznaju i da se zajedno radi na rješenju.
- Stručna pomoć postoji i dostupna je – Psiholozi i terapeuti pružaju podršku i alate za prevazilaženje izazova, posebno u stresnim životnim fazama poput roditeljstva.
Danas moj muž prolazi kroz terapiju i posvećen je svom oporavku. Naš brak se suočava s izazovima, ali vjerujem da pravovremena reakcija, uz međusobno razumijevanje, može doprinijeti ozdravljenju – i pojedinca, i porodice.
