Ana je već skoro tri godine radila kao kućna pomoćnica u prostranom domu porodice Collins. Iako njen posao nije donosio veliko bogatstvo, u njemu je pronalazila smisao — obavljala ga je predano, sa osjećajem odgovornosti i iskrene dobrote.
Posebnu vezu imala je s malom Emmom, osmogodišnjom kćerkom gospodina Collinsa. Djevojčica je bila vedra, radoznala i puna energije. Dok bi Ana pripremala obroke ili uređivala prostor, Emma bi često sjedila pored nje i postavljala razna pitanja — jednostavna na prvi pogled, ali duboka po značenju.
Jednog dana, dok je Ana miješala supu, Emma ju je pitala:
— „Zašto ljudi plaču kad ih neko ne voli?“
Ana se blago nasmiješila i odgovorila:
— „Zato što je ljubav, draga, nešto što može donijeti i radost i tugu. Ali to je ono što je čini tako posebnom.“
U tim kratkim razgovorima, Ana je Emmi prenosila jednostavne, ali važne životne lekcije. A Emma joj je, zauzvrat, donosila iskrenu dječju radost i podsjetnik na to koliko topline može postojati u svakodnevnim trenucima.
