Bio sam u vezi četiri godine sa svojom sadašnjom suprugom, a naše vjenčanje uslijedilo je ubrzano zbog trudnoće – postali smo roditelji i započeli zajednički život. Danas smo u braku više od pet godina, a naš sin je upravo napunio pet.
Iako sam imao svu sreću svijeta uz svoju porodicu, iznenada mi se ušuljala sumnja – počeo sam razmišljati o tome da možda nisam biološki otac. U početku sam odbacivao tu pomisao, ali vremenom je ta ideja počela da me izjeda iznutra. Počeo sam uviđati razlike i sve više sumnjao. Nisam imao dovoljno sredstava, pa sam posudio novac da bih uradio test očinstva.
Rezultati su stigli – i bio sam u pravu da sumnjam u svoje sumnje. Test je potvrdio da sam zaista otac. Osjetio sam ogroman olakšanje. Međutim, taj osjećaj ubrzo je zamijenila duboka nelagoda. Nisam mogao vjerovati da sam uopšte posumnjao u svoju ženu – osobu koja je cijelo vrijeme bila uz mene, vjerna, iskrena i puna ljubavi.
Pored emocionalnog tereta, sada me pritiska i finansijski – zadužio sam se kod čovjeka koji nije nimalo bezazlen. Sve sam to učinio zbog straha, bez ikakvog pravog razloga. Taj osjećaj krivice i kajanja teško mi pada. Imam porodicu koju volim više od svega, a doveo sam sebe – i njih – u situaciju koju sada moram da riješim.
Ne tražim opravdanje. Samo želim da iz ovoga izvučem pouku: povjerenje je temelj svega, a sumnja, kad joj se prepustimo, zna da nas odvede predaleko.