Petak, tri sata poslijepodne. Stojim u redu u pošti, umorna i gladna. Iza mene – neko nepoznat, ali sa najtoplijim osmijehom koji sam tog dana vidjela. Kad god se slučajno okrenem, on se samo nasmije. Ne govori ništa, ali taj pogled – topao, smiren – nekako popravlja dan.
Crijeva mi krče od gladi, nisam ništa jela od jutra. U trenutku kad mi se učini da je taj neugodni zvuk odjeknuo celom poštom, okrenem se… a njega više nema. Pomislim: otišao je.
Završim na šalteru, izađem… i tamo je on. Čeka me ispred, s kesicom u ruci.
Pruži mi je, uz još jedan osmijeh i kaže:
„Tako lijepa cura ne bi trebala biti gladna.“
U kesi – burek, jogurt… i mali papir s brojem telefona.
Sljedeće subote idemo na kafu.
Ponekad, male stvari pokrenu velike priče.
