Prošlo je šest mjeseci otkako je ostao sam. Stan je i dalje čuvao njezine tragove — šalicu na stolu, šal na vješalici, miris parfema koji se ponekad vraćao u zraku. Nedjelje su mu bile sveti ritual: odlazak na groblje s buketom crvenih ruža. Sjedio bi kraj njezina spomenika i razgovarao s uspomenom, kao da je još uvijek tu.
Ali posljednja tri tjedna ruže su nestajale. Nisu venele, nisu bile odbačene — jednostavno su iščezavale. Grobar nije znao objasniti. Osjećaj nemoći natjerao ga je da postavi malu kameru.
Na snimci je ugledao djevojčicu od osam godina. Tiho je prišla, uzela buket i otišla. Sljedeće nedjelje odlučio ju je dočekati. Stajala je kod susjednog groba, u rukama držeći uvele ruže.
Približio se i tiho upitao zašto uzima cvijeće. Djevojčica je snuždeno odgovorila:
„Moj brat je umro na proljeće. Mama nema novca za cvijeće. Nisam htjela da bude sam.“
Njene riječi probudile su u njemu suosjećanje koje ga je obuzelo cijelog.
Od tog dana počeo je donositi dva buketa — jedan za svoju voljenu, drugi za dječakov grob. Kad je djevojčica ugledala svježe ruže, oči su joj zasjale. Privila ih je na prsa i prošaptala:
„Sada neće biti sam.“
👉 Pouka: Tuga se može pretvoriti u dobrotu. Kada dijelimo ljubav, čak i u najmračnijim trenucima, vraćamo svjetlost u tuđe i vlastito srce.