Imam 48 godina, živim u velikom stanu i dijelim dom sa svojom kćerkom, njenim suprugom i njihovom djecom. Nakon što mi je suprug preminuo prije nekoliko godina, mislila sam da će mi njihovo prisustvo pomoći da lakše prebrodim usamljenost. I zaista jeste – barem djelimično.
Moj zet je brižan čovjek. Odnos između njega i moje kćerke je skladan, a prema meni se uvijek ponašao s poštovanjem. Kroz godine, razvili smo bliskost koja je, priznajem, s vremenom prešla granicu one obične – porodične.
Kćerka često putuje zbog posla i ponekad ostajemo sami po desetak dana. Vrijeme ispunjavamo običnim stvarima – kuhanjem, razgovorima, gledanjem televizije. Sve dok se prošle sedmice nije dogodio trenutak slabosti. Veče je bilo opušteno, uz laganu večeru i čašu vina. Nisam navikla na alkohol, pa me lako „savladao“.
Te noći izgubila sam kompas. Ništa se nije desilo na silu, niti je iko bio povrijeđen – ali pređena je linija koju nikada nismo smjeli preći. U tom trenutku činilo se kao bijeg iz stvarnosti, ali čim je svanulo – stigla je krivica.
Ovo nije priča o strasti, već o usamljenosti, slabosti i granicama koje ponekad zamute bliskost i zahvalnost. Ne tražim opravdanje, već mir. Sve više razmišljam o tome kako nastaviti dalje, kako ispraviti nešto što se ne može zaboraviti, ali se možda može razumjeti.
Da li otvoreno priznati kćerki? Ili nositi ovo kao svoju tišinu i učiti iz nje?
