Naše prve komšije, mladi bračni par, radili su zajedno u istoj firmi kod istog privatnika. Sve je išlo kako treba dok se nije dogodilo ono što je trebalo da bude najsrećniji trenutak u njihovim životima – rođenje njihovog djeteta. Međutim, taj dan donio je i najgoru vijest – komšinica je odmah dobila otkaz. A kao da to nije bilo dovoljno, da bi ih što više kaznio, gazda je otpustio i njenog muža. Oboje su ostali bez posla, a samim tim i bez ikakvog prihoda.
Njihova situacija se dodatno pogoršala jer su živjeli kao podstanari. Vlasnik stana im je, zabrinut da neće moći plaćati kiriju, rekao da se na kraju mjeseca moraju iseliti. U zgradi su svi to primijetili, ali niko se nije usudio da pita kako mogu pomoći tim mladim ljudima koji su zbog svoje sreće – dolaska djeteta – izgubili sve: posao, sigurnost i dom.
Par dana prije nego što su morali napustiti stan, moj muž i ja odlučili smo da im ponudimo svoj dom. Imamo prilično veliki stan, koji je ostao poluprazan nakon što su nam djeca otišla u svijet tražeći sreću u dalekim zemljama. Kada smo im to ponudili, u početku su se ustručavali, bilo ih je sramota da narušavaju naš mir i privatnost. Ali mi smo insistirali i naposlijetku su prihvatili.
Već četiri mjeseca žive s nama. Možete samo zamisliti koliko su nas obogatili svojom prisutnošću. Naš dom je ispunjen smijehom male djevojčice koja odrasta pred našim očima, a mi je gledamo kao da je naša unuka. Osjećamo se kao prava porodica – oni su naša djeca.
Sinoć smo moj muž i ja razgovarali nasamo i odlučili da im jednog dana prepišemo stan. Osjećamo da su oni sada naši naslednici, jer naša djeca su daleko, u Americi i Kanadi, rijetko ih vidimo, a naše srce je tu, u ovom domu, zajedno sa njima.
U ovom vremenu kada se sve češće priča o sebičnosti, ta priča je dokaz da je ljudskost još uvijek živa i da prava porodica nije uvijek samo ona biološka – već ona koja pruža ljubav, sigurnost i dom.
