Tokom studija upoznao sam djevojku koja me odmah privukla svojom energijom. Bila je duhovita, sarkastična na šarmantan način i uvijek nasmijana. Ljudi su je voljeli, a meni je djelovala kao osoba koja sa sobom nosi lakoću i radost.
Brzo smo se zbližili i započeli vezu. Uvijek je zračila optimizmom i nikada se nije žalila. Mislio sam da sam pronašao nekoga ko zaista zna kako da bude srećan.
Jedne večeri, dok je bila kod mene, zaboravio sam novčanik i morao se vratiti iz trgovine. Ulaskom u stan, čuo sam kako plače. Bio je to onaj duboki, iskreni plač koji se ne može sakriti. Bio sam iznenađen jer to nije bila strana nje koju sam do tada poznavao.
Kasnije sam, kroz razgovore i slučajne uvide, shvatio da se suočava s teškom porodičnom situacijom koju je pokušavala da drži podalje od svih – pa i od mene.
Tada sam postao svestan koliko ljudi mogu nositi u sebi, a da to spolja ne pokazuje ništa. I koliko malo zapravo znamo jedni o drugima.
Ta spoznaja me natjerala da se preispitam – šta tražim u vezi, koliko sam spreman da budem podrška, i šta znači voljeti nekoga u cijelosti, sa svim slojevima koji čine tu osobu.