Zamolila sam prijateljicu da pričuva mog osmogodišnjeg sina na sedam dana. U tom periodu sam imala ozbiljne probleme u stanu – grijanje nije radilo, a počelo je i da prokišnjava. Mislila sam da bi bilo najbolje da sin ne bude u tom okruženju kako se ne bi prehladio.
Inače sam razvedena i zbog prirode posla radim po čitav dan, pa mi je ova pomoć mnogo značila.
Međutim, ono što me najviše iznenadilo bio je način na koji se moj sin vratio kući – kao potpuno drugačije dijete. Počeo je da liježe na vrijeme, smiren je, često se smije i s uživanjem jede obroke. Nisam mogla vjerovati.
Kada sam upitala prijateljicu šta su radili, rekla mi je da je uzela slobodno cijelu sedmicu, i da su ona i njen suprug provodili vrijeme s njim – šetali su, igrali se, kuvali zajedno. Posebno me dirnulo kada je rekla da su obroke spremali tako da budu zabavni – u raznim oblicima i bojama, specijalno za njega.
Njen suprug ga je svakodnevno vodio da igraju loptu i trudio se da se sin osjeća kao kod kuće.
I dok sam bila presretna što je moj sin bio tako sretan i ispunjen, u meni se pojavio i osjećaj tuge. Poželjela sam da mu i kod kuće mogu pružiti takvo okruženje stalno. On me sada stalno pita kada će opet kod njih, i jasno mi je koliko mu znači takva pažnja i ritam.
Završna misao:
Iako sam se u početku osjećala pomalo slomljeno, danas sam prije svega zahvalna. Shvatila sam koliko su važne male stvari u svakodnevici – zajedničko vrijeme, pažnja, struktura. I trudim se da bar dio toga unesem u našu rutinu, malo po malo.
Roditeljstvo je izazov, ali uz pravu podršku i otvoreno srce, svaki korak naprijed je uspjeh.
