Imali smo vlastitu farmu na kojoj smo suprug i ja uzgajali voće, povrće i brinuli se o životinjama: kravama, kokošima, svinjama i ovcama.
Ali posebno mjesto u našem srcu imala je naša kobila. Bila je više od životinje — prijatelj i tihi čuvar. Plemenita, mirna i nevjerojatno intuitivna.
Kad sam saznala da sam trudna, osjećala sam se sretnom, ali i pomalo nesigurnom. Sve se mijenjalo. U toj tišini i promjenama, kobila je bila uz mene.
Primijetila sam da mi sve češće prilazi. Stavila bi glavu uz moj trbuh, kao da osluškuje. Nježnim pokretima njuške doticala bi me, ponekad čak i tiho rzala. Izgledalo je kao da nas već poznaje — i mene, i dijete koje dolazi.
Sedam mjeseci trudnoće bila je moja sjenka. Nije se udaljavala, kao da zna da joj trebam.
A onda, iznenada, sve se promijenilo.
Kobila je postala nemirna. Počela je iznenada njušiti i dodirivati moj trbuh, ne jako, ali dovoljno da me trgne. Jednom me i ugrizla — ne snažno, ali dovoljno da se zabrinem.
Bilo je to ponašanje koje nikada ranije nisam vidjela kod nje. Osjetili smo da nešto nije u redu, i odmah otišli u bolnicu.
Nakon pregleda, liječnici su otkrili da beba ima ozbiljnu srčanu manu koja ranije nije bila uočena. Hitna medicinska pomoć bila je ključna.
Rekli su nam da je dobro što smo došli upravo tada.
Naš sin je, srećom, prošao kroz potrebne zahvate i danas je zdrav dječak.
Kada sam se vratila kući, prva stvar koju sam učinila bila je da odem do kobile. Stajala je mirno, kao da zna da se sve završilo dobro. Spustila je glavu, a ja sam je zagrlila i tiho rekla:
— “Hvala ti, djevojko moja.”
Nježno je nagnula glavu prema meni i još jednom dotakla trbuh — ovaj put tiho, spokojno.
Ne znam kako je znala. Ali sam zahvalna što je bila uz mene.
