Zovem se Suzana, imam 44 godine i razvedena sam. Moj bivši muž je bio kamiondžija – dani, nedelje, nekad i po dve sedmice prolazile su bez njega. Na početku sam mislila da je to privremeno. Da će se promeniti. Da će naš brak opstati. Ali kad god bih pogledala u telefon, samo bih videla njegovu lokaciju negde daleko… a ja sam bila ovde, sama.
Nisam se razvela zbog druge žene, niti zbog neke velike svađe. Razvela sam se jer sam prestala da postojim kao žena. Bila sam samo figura u kući – kuvanje, tišina, čekanje. Zaboravila sam kada me je poslednji put neko pogledao kao ženu. I to je bolelo više nego bilo šta drugo.
Danas sam sama, ali slobodna da ponovo budem ono što jesam. I zato ovo pišem. Ne tražim savršenstvo, ni bajku. Samo želim da podelim svoju priču. Verujem da mnogi mogu da se prepoznaju u njoj – osećaj da vas neko ne vidi, da ste nečiji saputnik u tišini, ali ne i partner u životu.
Shvatila sam da život postaje lepši tek kada ga delimo – ne samo kroz velike geste, već i kroz sitnice: jednu poruku, pitanje „kako si“, iskrenu pažnju.
Ono što želim sada jeste da podsetim sve – pažnja, razumevanje i poštovanje su vrednosti koje čine osnovu svake veze. Ako ste i sami nekada bili u odnosu u kojem ste se osećali usamljeno pored nekoga, onda znate koliko to može da boli.
Moja poruka je jednostavna: nemojte zaboraviti da pogledate osobu pored sebe, da je čujete i da joj pokažete da je voljena. Jer ljubav nije samo navika, već stalna pažnja i međusobno poštovanje.