Dvadeset godina, moj muž mi je svake večeri donosio šolju “umirujućeg biljnog čaja”. Bila je to rutina, tihi ritual pred san. Utonula bih u dremež ispunjen neobičnim, gotovo nadrealnim snovima — snovima u kojima je kroz kuću odzvanjao smijeh, muzika, šum čaša. Kao da je iza zidova postojao svijet kojem nisam pripadala.
Sada imam sedamdeset sedam godina. Dugo sam ćutala. Jer kako objasniti osjećaj da te neko polako briše — ne fizički, već iznutra? Kako opisati gubitak vlastitih misli i sjećanja koji dolazi neprimjetno, u šapatima?
Svake večeri, ta ista šolja. Ta ista rečenica:
“Evo, draga. Da lakše zaspiš.”
I ja bih vjerovala. Vjerovala sam u brigu, u rutinu, u sigurnost koju pruža poznato lice. A onda bih se budila umorna, s mislima zamagljenim kao ogledalo nakon tuširanja.
Ali jednog dana, mala, nevažna stvar — komadić sjaja na podu — otvorila je pukotinu u mojoj svakodnevici. Počela sam da primećujem sitnice: tragove, mirise, tihe šumove. Skupljala sam ih kao dijelove slagalice.
Počela sam da sumnjam. I sa sumnjom, vratila mi se jasnoća.
Onda sam prestala da pijem čaj. Prestala da spavam. Počela da slušam. Da zapisujem. Da istražujem.
Ono što sam otkrila, razbilo je sliku mog svijeta. Ljubav, pažnja, briga — nisu uvijek ono što izgledaju.
Jedne večeri, uz pomoć doktora i porodice, konačno sam rekla istinu. Prikupila sam sve što sam znala. Sve što je dugo bilo potisnuto. I podijelila sam to.
Nisam tražila osvetu. Samo pravdu. I mir.
Danas, prvi put nakon mnogo godina, slobodno biram šta ću piti pred spavanje. I sanjam — ali ovaj put snove koje mogu da se sjetim.