Nakon bakine smrti, njena imovina je podijeljena među članovima porodice. Moja braća i sestre naslijedili su većinu stvari, dok je meni ostavila samo jednu — svoju omiljenu sobnu biljku. U početku to niko nije shvatio ozbiljno, iako sam upravo ja bila uz nju do samog kraja. Brinula sam o njoj, pomagala joj svakodnevno, dok su ostali rijetko dolazili.
Ipak, nisam zamjerala. Tu biljku sam nastavila njegovati s posebnom pažnjom, vjerujući da je i u njoj ostao dio uspomena koje smo dijelile.
Godinama kasnije, prilikom selidbe, zamolila sam komšinicu da je privremeno pričuva. Te večeri me iznenada pozvala i zamolila da odmah dođem. U zemlji iz saksije pronašla je malu platnenu vrećicu.
U njoj su bile zlatne kovanice, starinski nakit i ogrlica s rubinom. Baka je ranije pominjala taj nakit, ali smo svi smatrali da su to samo priče iz prošlosti. Ispostavilo se da ga je sačuvala i sakrila upravo meni.
Tada sam se sjetila njenih riječi:
„Ono što vrijedi, moraš zaslužiti. Samo tada znaš cijeniti.“
Nije mi sve ostavila odmah. Željela je da kroz strpljenje i pažnju shvatim pravu vrijednost onoga što mi je povjerila.
Te večeri, dok sam gledala nakit, osjećala sam duboku zahvalnost. Shvatila sam da mi je baka ostavila nešto mnogo značajnije od materijalne vrijednosti — ostavila mi je potvrdu ljubavi, povjerenja i veze koju smo dijelile.
