Na autobuskoj stanici, u tišini svakodnevice, često se dešavaju priče koje ne primećujemo – a svaka od njih može nositi životnu lekciju. Ovo je jedna takva priča – jednostavna, ali duboko emotivna. Možda će vas podstaći da pažljivije slušate ljude oko sebe.
Na stanici su čekali stariji gospodin i mlada trudnica. Na prvi pogled – potpuni stranci, spojeni okolnostima i kratkim vremenom čekanja.
Starac, sa blagom radoznalošću, obratio se:
– U kom si mjesecu trudnoće?
Žena je delovala zamišljeno i turobno, pogled joj je bio odsutan. Tek nakon nekoliko trenutaka, lagano je odgovorila:
– U dvadeset trećoj sedmici.
Starac je klimnuo glavom i blago se nasmešio:
– Prva trudnoća?
– Da – tiho je rekla.
– Nema potrebe za strahom. Bićeš dobro, veruj mi.
Stavila je ruku na stomak, pokušavajući da sakrije suze koje su joj navirale:
– Stvarno se nadam.
Starac je pažljivo dodao:
– Ponekad nas anksioznost obuzme i zbog stvari koje nisu toliko teške kako nam u tom trenutku deluju.
– Možda – odgovorila je glasom u kome se osećala tuga.
Zatim ju je upitao:
– Izgleda da prolaziš kroz težak period… Gde je tvoj muž? Zašto nije uz tebe?
Njen odgovor je bio tih, ali jasan:
– Ostavio me je pre četiri meseca.
– Oh… ali zašto?
– Malo je komplikovano.
Starac nije odustajao. Hteo je da pruži utehu:
– A porodica? Prijatelji?
Nakon kratke pauze, trudnica je duboko udahnula:
– Živim samo sa svojim bolesnim ocem.
– Znači, sada se vi brinete o njemu?
Suze su joj tiho potekle niz lice:
– Da. Ali… on se više i ne seća ko sam.
U tom trenutku, stigao je autobus. Ustala je, obrisala oči, napravila nekoliko koraka – a zatim se okrenula, prišla starcu, nežno ga uhvatila za ruku i rekla:
– Hajde, tata… Idemo kući.
Poruka priče
Ova priča je izmišljena, ali odražava realnost mnogih ljudi među nama. Ljudi koje srećemo u prolazu često nose teret koji ne vidimo. Ponekad je dovoljno malo razumevanja, malo topline, jedno obično pitanje – da nekome ulepšamo dan.
Setimo se da svi imamo svoje bitke – zato budimo blagi. Nikada ne znamo kroz šta neko prolazi.